UZALUDNI PROEUROPSKI PLEDOAJE

Pred nama se nalazi petnaesta knjiga profesora s Filozofskog fakulteta u Mostaru Mile Lasica. Knjiga intrigantnog naslova Uzaludni proeuropski pledoaje" i još zanimljivijeg podnaslova Prilozi 'refleksivnim modernizacijama'" ponovno nas podsjeca na prepoznatljiv autorov pristup tranzicijskim problemima jugoistoka Europe u nastojanjima europeizacije tijekom procesa priblizavanja Europskoj uniji.

Iz samog naslova ove knjige moze se zakljuciti kako se Lasic osjeca kao don Quijote u zemlji koju naziva zemljom zarobljenog uma, gdje vec dugi niz godina progovara o potrebnoj promjeni kulturološke i politicke paradigme aktualnog pravno-politickog nasilja u paradigmu uvazavanja oformljenih nacionalnih i drugih identiteta, te isto tako podize glas oko potrebe uvazavanja medjunarodno priznatog okvira. U neku ruku je i logicno što je, upravo zbog britke i jasne kritike, gurnut na marginu u pred-politickom društvu kakvo je bh., te da s te margine, u maniri dobrog prijatelja, uspješno svjedoci kako je borba s vjetrenjacama ipak moguca i nije uzaludna. Zar nas povijest ne uci kako je upravo borba sa zatvorenim umovima, fromovski receno bolesnim društvima, osudjena samo na pobjedu i ozdravljenje?

Vec u podnaslovu knjige pronalazimo sintagmu posudjenu od profesorskog mu uzora, U. Becka, kojim zapravo zeli apelirati na nuznost tzv. refleksivne modernizacije uz odustajanje od metodološkog nacionalizma, cime prosvjeduje protiv zatvaranja u uske identitete, ali ne zagovara njihovo nasilno i dekretsko ukidanje vec nadrastanje putem kozmopolitizacije. U ovom kontekstu i Lasic na Beckovom tragu pledira za popravnim ispitom druge moderne za sve one zemlje i kulture u kojima se društvo nije pomaknulo dalje od razumijevanja klasicne politicke moderne. Lasic ovdje usporedbu veze i uz Gellnera koji takodjer smatra kako su se nekim narodima i zemljama posrecila vremena poslije pada Zida i dokidanja zeljezne zavjese pa su iskoristili šansu druge liberalne revolucije, a nekima nisu...