KMET, FIŠKAL, HAJDUK

Pitanje o identitetu Hrvata, o tome što su i kakvi su Hrvati, pojavilo se kao jedno od gorućih pitanja u posljednjim godinama međuratnoga razdoblja i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. U razdoblju od sloma diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, preko osnutka hrvatske države u državi, Banovine Hrvatske, do neslavnog i nesretnog završetka prve moderne hrvatske nacionalne države, Nezavisne Države Hrvatske, raspredale su se priče i stvarao se znanstveni aparat koji je trebao odgovoriti na to pitanje. U vrijeme žestokog sukoba različitih ideologija i političkih grupa, hrvatske su mudre glave ponudile svoje odgovore. A ti su odgovori prikazivali Hrvate posve različito. Pristalice hrvatskog seljačkog pokreta prikazivali su ih kao prave Slavene, dobre, radišne, patnike nemilosrdne i nepoštene povijesti, odnosno kao nesretne robove i kmetove. Njima suprotstavljeni pobornici jugoslavenskog nacionalizma, razočarani starčevićanci, prikazivali su Hrvate kao narod svjestan vlastite nemoći. Za te su srpsko-hrvatske nacionaliste, kako su se nazivali, Hrvati bili puki činovnici koji snagu svojih velikih težnji temelje na slovima na papiru, na pečatima i potpisima. Od sloma diktature u hrvatskom društvu jača politička struja hrvatskih nacionalista koja odbacuje i jednu i drugu sliku Hrvata, koje počinju prikazivati kao snažne, slobodoljubive ratnike, hajduke po uzoru na Mijata Tomića. Ti će se nacionalisti vezati uz Nezavisnu Državu Hrvatsku i svoju sliku pokušavati razvijati u državnom okviru, opterećeni ideološkim i međunacionalnim sukobom koji je tu državu obilježio.