JOSIPOV DOM

Napisao sam ovu knjigu jer mi se ne sviđa model društva u kojem si transseksualne djevojke briju brade a dječaci se igraju lutkama. Zagledan u lik svetog Josipa u Bibliji, vidim ga kao nekoga kome njegova muškost i identitet nisu nepodnošljivi teret, već uzvišeno breme koje ga jača, ne samo tjelesno nego i duhovno.

Ne fasciniraju me muškarci s pletaćim iglama u rukama niti žene koje treniraju boks. Da Isus živi u 21. stoljeću, vjerojatno ne bi ispričao prispodobu o razmetnom sinu nego o razmetnom ocu, ili o ocu kojeg nema ili o ocu koji ni ne zna da je otac. Na koncu, Isus je apostole naučio molitvu koja započinje riječima „Oče naš”. Zašto? Najdublja čovjekova potraga, kako tvrdi Thomas Wolfe, je potraga za ocem, ali ne toliko za biološkim, koliko za ocem koji je slika mudrosti i koji nikad ne gubi snagu, snagu koja mu omogućuje da, čak i nakon poraza, ustane s vjerom. Očinstvo, unatoč velikom strahu, zahtijeva hrabrost jer svi mogu biti očevi, ali samo su rijetki tate.

Među brojnim opasnostima koje danas prijete ulozi oca, i tako ugrožavaju nas današnje ljude, nalazimo spasonosni primjer – lik skromnog graditelja koji je živio prije dvije tisuće godina – svetog Josipa.