TITOV GARDIST

Nije nimalo čudnovato što su svi veliki s ovih prostora, pa tu možemo svrstati znanstvenike, skladatelje i književnike, rođeni u predjelima i krajolicima za koje bi netko pomislio da su neinspirativni obzirom na škrto prašnjavo tlo, suhi kamen i crvenicu. Upravo je ta oskudica nikad objašnjen perpetuum mobile koji neprestano vrti misli, vraćajući ih iz samog djetinjstva, ona je ta koja i otkriva i ljušti čovjekovu samobitnost postojanosti.
U ovom romanu jasno se može vidjeti i osjetiti kako trag dojmljivosti prevladava u traženju istine, koje u tom osebujnom razvoju dječaka daje i ostavlja majka. U borbi za opstanak na toj škrtoj zemlji, one, majke su te koje neumoljivo gaje simpatije prema muškome rodu i potomstvu.
Pisac obično ima dva paralelna puta kojima ide: onaj koji ga hrani i onaj koji ga čini živim. Za onaj prvi put uglavnom može zahvaliti onima koji mu krče taj put drače i kupine, za ovaj drugi zaslužan je samo on i nezaustavljive misli koje beskrajno naviru. I Stendhal reče: — Nitko se ne diže tako visoko kao onaj koji zna kuda ide.
Nekada se zapitam o čemu bi naši dječaci pričali da nisu išli u vojsku. Gdje bi naučili biti buntovni, maštoviti, poneseni igrom riječi koja ih čini razigranim, vraćajući ih u kolotečinu života, tjerajući ih da misle i razmišljaju, važu i procjenjuju.
Vrijeme je skup sekundi, skup trenutaka koji se redaju jedan za drugim. Sve vrijeme provedeno u okružju jedinki koje različito misle, različito govore, različito reagiraju, dragocjeno je za našega pisca.
Trideset osam milijuna i šesnaest tisuća sekundi, samo naizgled uludo potrošenih.
Njegovanje naslijeđene ili u djetinjstvu usađene snage da se za sebe boriš u mogućim i nemogućim uvjetima, makar izazivajući gnjev i bijes neistomišljenika, protkana je kroz ovo djelo, djelo koje nam zaista dokazuje moć iskazanih i neiskazanih riječi i dočarava osjećajnu i produhovljenu dušu čovjeka izraslog iz kamena.