POVIJEST HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI - Od početaka do 1955. godine

»Što je, dakle, dječja književnost? To je posebni dio književnosti koji obuhvaća djela što po tematici i formi odgovaraju dječjoj dobi (grubo uzevši od 3. do 14. godine), a koja su svjesno namijenjena djeci, ili ih autori nisu namijenili djeci, ali su tijekom vremena, izgubivši mnoge osobine koje su ih vezale za njihovo doba, postala prikladna za dječju dob, potrebna za estetski i društveni razvoj djece, te ih gotovo isključivo ili najviše čitaju djeca.« (Milan Crnko-vić, Dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb, X. izd. 1990., str. 5-6) 

»Kad govorimo o dječjoj književnosti, mislimo na knjige što ih izdaju nakladnički odjeli za mlade, a namijenjene su za djecu u dobi prije "kindergartena" do otprilike 6. razreda osnovne škole." (A. R Nilsen - K. L. Donelson, Književnost za današnje mlade odrasle, II. izd. 1985.) 

»Ali što podrazumijevamo pod tim terminom? Je li to literatura pisana posebno za mladu dob - bajke i fantastične priče, dječji stihovi i pjesme, dosadne knjige o pravilima ponašanja i o savjetima za život i o moralu, priče iz škole i s igrališta i svakakve pustolovne priče? Sve to, bez sumnje, ali i mnogo više. Tu je sva ona bogata literatura koju su djeca posvojila, dijeleći je redovito s odraslima, ali i učinivši je katkad svojim monopolom. To je, doslovce, njihova literatura. Jer, na kraju, ne određuju roditelji, nastavnici, propovjednici, pa čak ni pisci, što će biti njihova literatura. Godinama su se djeca držala svojih pravila ili, još bolje, svojih nagona; odbacila su mnoga djela koja su im bila namijenjena, a prihvatila mnoga koja im nisu bila namijenjena... Mnoge knjige koje mi smatramo klasičnim knjigama za djecu napisali su autori i ne pomislivši na djecu i djeca su ih preuzela ne obazirući se u svojoj bezbrižnosti na ono što ne mogu razumjeti."