KATOLIČKA CRKVA U ISTRI IZMEĐU OTPORA I POTPORE TALIJANSKOJ VLASTI U ISTRI 1918.-1943.

Autor u prvome poglavlju donosi općeniti osvrt na situaciju Katoličke crkve pred izazovima međuratnog vremena. U drugome poglavlju sagledava crkvenu hijerarhiju u Istri i njezin odnos prema talijanskoj vlasti u periodu od 1918. do 1943., s detaljnijim osvrtom na pojedine periode obilježene posebnim modelima političkog uređenja: vojne vlasti od 1918. do 1920., građansko-liberalnog parlamentarizma od 1920. do 1922., fašističkog totalitarizma od 1922. do 1929., pa sve do sklapanja konkordata.  U posebnom poglavlju posvećenom mons. dr. Boži Milanoviću on ga definira – „rodonačelnik istarskog „svećeničkog antifašizma““. Sljedeće poglavlje naslovljeno „Na Milanovićevu tragu – primjeri dosljednosti i hrabrosti u otporu fašizmu“ donosi prikaz djelovanja istaknutih svećenika toga doba, s posebnim naglaskom na djelovanje vlč. Leopold Jurce. U devetom poglavlju autor donosi razne zanimljive popise: „podobni, nepodobni, konfinirani, prognani i zatvarani istarski svećenici“. Deseto poglavlje donosi prikaz pokušaja i rezultata političke instrumentalizacije crkvenih institucija, s detaljnijim osvrtom na Dječačko sjemenište u Kopru i Centralno bogoslovno sjemenište u Gorici, gdje posebnu pozornost pridaje vjerskoj pouci. Drugi dio istoga poglavlja

„U deset poglavlja, poredanih kronološko tematski, obuhvaćena je problematika odnosa trona i oltara u Istri u vrijeme talijanske vlasti od 1918. do 1943. Metodologijom povijesne znanosti nastojali smo uhvatiti različite ritmove tih odnosa na različitim razinama od one na hijerarhijsko-državnoj razini koja nije idilična, ali ni toliko problematična da bi došlo do prekida kontakata, do one na razini župa, gdje slavenski svećenici i vjernici, stisnuti u crkvene okvire brane slavensku nazočnost u tim okvirima kao posljednju oazu svoje posebnosti i nazočnosti. Unutar složenih odnosa, bremenitih napetostima, između crkvene vlasti u Italiji fašističkog režima, primjetna su nastojanja otklanjanja međusobnih nesporazuma. I jedna i druga strana u tome je vidjela svoju računicu. Crkva se nadala da će režim iskoristiti za rekristijanizaciju Italije, a režim se nadao da će učvrstiti svoje pozicije pomoću podrške Crkve. Posljedica će biti „politizacija“ Crkve i „sakralizacija“ politike. Unutar te sheme teško se snalazilo hrvatsko i slovensko svećenstvo u Istri. Poslano najprije „izgubljenim ovcama“ hrvatskog i slovenskog naroda u Istri, ono se nije okoristilo približavanjem države i Crkve. Čak što više često je od toga imalo samo štete.“, navodi se u zaključku sažetka knjige.

O naravi odnosa između Katoličke crkve i talijanske vlasti u Istri od 1918. do 1943. autor, dr. Stipan Trogrlić je na kraju predstavljanja u izjavi za medije rekao kako se u tom dužem vremenskom razdoblju odnos državnih struktura prema crkvenim strukturama na razini opće Crkve mijenjao, a onda on nije jednoznačan ni na razini mjesne Crkve ovdje u Istri. Biskupi su nastojali sačuvati slobodu Crkve i slobodu vjere i osigurati jedan prostor djelovanja. Neki su bili malo kooperativniji prema vlasti, neki su se, kao, primjerice, biskup Fogar malo radikalnije suprotstavili, zbog čega su morali i otići. Hrvatsko svećenstvo generalno se suprotstavlja talijanskoj politici talijanizacije, ne samo javnog i društvenog nego i  crkvenog života. Talijansko svećenstvo je najvećim dijelom pasivno, ne suprotstavlja se, ali i ne surađuje s tom vlašću. Samo mali dio njih aktivno se uključuje u podršku talijanskoj politici, zaključio je dr. Trogrlić.