UGOVOR S TIJELOM

Sabo Bobaljević, najkvalitetniji lirik svoje generacije, bio je pjesnik i na hrvatskom i na talijanskom jeziku, i - ako je vjerovati sačuvanim tragovima - nije odveć mario za lijepu Cvijetu Zuzorić, Ankoni-tanku s dubrovačkim boravištem. Možda je uzrok tomu to što je Bobalje-vićeva ljubavna poezija, jednako kao i njegova nutrina, bila izranjavana posljedicama preboljelog sifilisa. Ljubav je za Bobaljevića bila ne samo rana duše nego i rana tijela. Cvijeta se u Dubrovniku pojavila kada su pjesnikove rane već bile otvorene, kada je ljepota ženskoga tijela za pjesnika bila samo gorko sjećanje. Među talijanskim i hrvatskim oponašateljima Petrarke Bobaljević se izdvaja upravo svojom poetskom autobiografičnoš-ću. Zaokupljen sobom i svojom patnjom, svojom teškom i kroničnom bolešću, on dopušta da privatno prodre u poeziju na način kakav dotad u hrvatskoj poeziji nije bio poznat. Sabo Bobaljević prvi je veliki hrvatski lirik boli. Njegova stvarna bolest bila je u svoje doba slavnija od bolesnika. Kada mu je bilo trideset godina, objavljen je o njemu medicinski zapis u dvadeset petoj kuraciji dubrovačke Centurije Amatusa Lusitanusa. Liječnik je u tom tekstu, objavljenom 1560, opisao kako mu se prijavio bolesnik koji je već dulje vrijeme bolovao od luesa, kako se žalio na vrtoglavicu i kako je izjavio da mu sluh postaje sve slabiji. Nije, veli liječnik, znao da je za to kriv njegov neumjereni život, pa je nastavio kako je i prije živio, te je postupno potpuno oglušio.