K BOSANSKOM OCEANU:Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini

Ivo Lučić (Ravno,1960) jedinstvena je autorska i istraživačka pojava. Vrstan novinar po zanatu, po osobnoj vokaciji posvećenik prirode a unutar toga - specijalist karstolog, „Najviše se bavi percep­cijom prirode, osobito krša. Istražuje mogućnost formuli­ranja holističke znanosti o kršu. Autor je više knjiga o kršu, novinarstvu i ratnim stradanjima. Od 1999. do 2009. vodio je projekt istraživanja, zaštite i popularizacije Vjetrenice u Popovu polju, kad je ta pećina utvrđena kao mjesto s naj­više pravih podzemnih vrsta u svijetu i kandidirana na Popis svjetske baštine.“ - kako stoji u kratkoj bilješci o autoru, na kraju netom objavljene Lučićeve knjige K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini (Centar za krš i speleologiju, Sarajevo, Synopsis, Zagreb - Sarajevo). Autor je monumentalne monografije o dinarskom kršu Presvlačenje krša. Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja (Synopsis 2018). 

U uvodu svoje nove knjige Lučić o njezinom nastanku piše:

„Usliši li se bolje molitva pod domaćim bajamom ili pod palmom koja je donijeta s Bliskog istoka? Je li dovoljan razlog za izmišljanje piramida da i mi, eto, imamo svoje Međugorje? Kako se pokušaj brisanja jednog naroda iz svoga staništa vraća kao njegovo planetarno uvažavanje?

Traženje odgovore na ta i takva pitanja vodilo me pri pisanju tekstova u ovoj knjizi, koji su bili objavljivani u Svjetlu riječi od početka 2008. do sredine 2013. godine.

Suradnju je potaknuo glavni urednik fra Ivan Šarčević, koju sam odmah prihvatio zbog razboritosti toga mjesečnika, ugleda franjevačke zajednice koja ga je izdavala, te, prije svega, iznimne prirode Bosne i Hercegovine izložene uništavanju.

Potrajala je znatno duže nego što je bila zamišljena i bila je vrlo ugodna i poticajna. Nije joj naškodila ni odluka najvećeg tadašnjeg sponzora - Elektroprivrede Herceg-Bosne - da kazni Svjetlo riječi prekidom marketinškog odnosa zbog objavljivanja mojih članaka. Završila je tek naprasnom smjenom glavnog urednika fra Drage Bojića. U znak prosvjeda, pridružio sam se skupini od šezdesetak suradnika koji su prestali pisati za tu franjevačku reviju, koja je tada, nažalost, strmoglavila ugled građen više od tri desetljeća.

Tekstovi, od čijeg pisanja je prošlo dosta vremena pa su se neke činjenice i okolnosti promijenile, željeli su dati uvida u to kako se dominantno gleda na neke od nerijetko vrhunskih prirodnih pojava u Bosni i Hercegovini, kako ih se koristi i što bi s njima, s obzirom na sve to, bilo najbolje napraviti.

Općenito, može se zaključiti da je u temeljima tih odnosa često vrlo oskudno poznavanje prirode, ponekad uz bjelodano iskrivljivanje vjere i tradicije, kao i pogrešna i štetna upotreba okoliša.

Serijal je dobio naslov Naš dom, po pjesmi Silvija Strahimira Kranjčevića, i svojevrsni je hommage ljudima koji su ovdje gradili novi svijet, osobito onima koji su dolazili sa svih strana i tu svijali gnijezdo. Naslov serijala poziva na desetljećima napuštenu brigu za zajednicu i njezin prostor, ali i nju nužno moramo revidirati. Paradigma za koju su se žrtvovali mnogi istaknuti ljudi - nacionalna paradigma - toliko se izopačila da danas radi o glavi svim građanima i svim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

U njoj je najveća zabluda povijesti dostigla svoj zenit: duboko uvjerenje da je sila, nasilje, ono najbolje što možemo naučiti od prirode. Zalažući se za ekološki pristup, ovi kratki ogledi zagovaraju prijateljski odnos s prirodom.

Za to je ponajprije potrebno uklanjati fatalno neznanje o njezinim univerzalno važnim pojavnostima kao što su krš i njegov živi svijet, ofioliti Konjuha i sličnima. Već bi to bilo poticaj za jačanje prihvatljive strane nacionalnog ponosa. No, jedino je dugoročno ispravno ovo: umjesto projekcije prirode kao nasilja, trebamo se ugledati u sklad koji je u njezinu temelju. Priroda Bosne i Hercegovine je iznimno bogata i raznolika i može biti veliko nadahnuće za gradnju harmoničnih odnosa među ljudima i s okolišem.“