JESU LI GRCI VJEROVALI U SVOJE MITOVE?

Je li moguće da su Grci, ti mudri preci koji su nas naučili logički razmišljati, vjerovali u titane, kiklope i junake kojima obiluje njihova mitologija? Za pretpostaviti je da su mislili kako je Minotaur pjesnička izmišljotina, no jesu li, slijedom toga, sumnjali u postojanje Tezeja?

Što je istina, ima li više lica i je li ideja o istini u modernom smislu postojala u drevnim vremenima? Što smatramo predajom, legendom i mitom, a što znanošću koja opet polazi od vlastite mitologije? To su samo neka pitanja koja postavlja autor i na njih daje znanstveno utemeljene odgovore. Proučavajući prirodu mitova, oblike njihove primjene, kriterije istinitosti i sumnjivu dvosmislenost koja iz njih proizlazi, Paul Veyne propituje poveznice ovih narativa s historiografijom, tim drugim tipom diskursa koji pretendira objedinjavati znanja o minulim događajima.

Iza naslova knjige i pitanja na koje se ne može odgovoriti jednoznačno skriva se filozofski ogled o prirodi našeg pogleda na svijet. U konačnici, Veyneova knjiga više se bavi propitivanjem naših vlastitih vjerovanja nego analizom lakovjernosti antičkih Grka.