KRAJ AUTORITETA

Slabljenje utjecaja škole, porast individualizma, sve problematičnija iskustva roditeljstva – nikad modeli prema kojima odrasli obavljaju svoju odgovornu zadaću spram djece nisu bili zagonetniji. Jesu li oblici moći koji su bili na djelu u tradicionalnim društvima i temeljili se na modusu autoriteta (odgojnog, ali i političkog, pravnog, medicinskog) spojivi s logikom demokracije?

Ako se autoritetu pripisuje neka tajanstvena dimenzija koja ga čini nespornim, nije li kriza autoriteta ponajprije prisutna u društvima koja smatraju da nijedna vlast nije legitimna ako je nisu odobrili oni nad kojima se obnaša? Začuđuje da naše društvo do danas nije izvuklo sve zaključke iz temeljnog demokratskog uvjerenja i upravo takav korak predstavlja njihov najsmjeliji izazov. Što nakon kraja autoriteta? Alain Renaut značajno doprinosi raspravi o autoritetu u suvremenom svijetu, počevši od onoga na čemu se temelji koncept autoriteta do njegove veze s drugim srodnim pojmovima. Auctoritas, ovaj latinski izraz, naznačava izvor iz kojeg teče vjerodostojnost, simbolički odnos i stupanj povjerenja u čovjeka, u institucije itd. Na taj način, kako potvrđuje Renaut, onaj koji uistinu posjeduje autoritet nema potrebu silom nametati bezuvjetnu poslušnost. Dinamika demokracije stoga tek omogućuje, daljnom afirmacijom ideja slobode i jednakosti, zamišljanje i prihvaćanje samo takvih vlasti u kojima se odnosi nositelja vlasti i podvlaštenih (roditelja i djece, učitelja i učenika, liječnika i bolesnika, suca i optuženoga) temelje na relaciji u kojoj je Drugi uvijek priznat i uvažen kao alter-ego, kao bližnji i jednakopravan.

Između ponovljenih zahtjeva u vezi s jednostavnim iskazivanjem i obnavljanjem autoriteta i neograničenih potvrda najspontanijih oblika slobode, knjiga čitatelju pokušava ponuditi nov i originalan pristup: ne navode li nas naime pitanja koja danas muče obitelj, školstvo i općenito sva područja moći na ponovno promišljanje samih ishodišta vlasti i na njezino uspostavljanje na novim temeljima?