FILOZOFIJA ZIDARSTVA

Fichteova Filozofija zidarstva predstavlja pokušaj da se sa stanovišta visoke, klasično-idealističke filozofije rasvijetli i preuzme, zapravo "iskoristi" za svoje svrhe, jedna u doba prosvjetiteljstva i rane romantike utjecajna i raširena, iako i tada ništa manje opskurna kultura tajnog društva, da se preko nje ostvari ideja čovjeka kao svjetskog građanina, i poluči utjecaj na tzv. "veliko" ili javno društvo i na politiku.
Riječ je o vezi Fichtea sa "slobodnim zidarstvom" ili "masonerijom", tajnim društvom tajnovite povijesti, koje zapravo, otkako je 1717. u Londonu godine stupilo u javnost osnivanjem Velike lože Engleske, nije više bilo tajno, i s kojim su mnoge veličine toga doba - poput Lessinga i Goethea ili Mozarta - bile u bliskim vezama.
Za tom je pseudo-tajnom, ali ipak posebnom društvenom subkulturom Fichte posegnuo nakon što je zbog spora o ateizmu protjeran sa sveučilišta u Jeni (1799.) te je morao tražiti zaštitu i nove društvene veze.
No pokušaj djelovanja filozofije na društvenu zbilju, posvjedočen Filozofijom zidarstva te Fichteovim motivima saopćenim u bogatoj prepisci i napose izvanjskim događajima iz njegove osobne povijesti, usporediv je s avanturizmom kakav nalazimo još samo kod Platona u njegovoj poznatoj sirakuškoj ekspediciji, opisanoj u VII. pismu, ili ponovo kod Heideggera u njegovoj avanturi s nacionalsocijalističkim pokretom.
U tim aspektima leži sigurno i poneki od razloga za nedoumice oko ovog Fichteova filozofskog djela, koje nije bilo uključeno u prvu publikaciju njegovih sabranih djela u izdanju njegova sina Immanuela Hermanna Fichtea.

Iako objavljena za Fichteova života, prva publikacija Filozofije zidarstva nije istovjetna s oblikom i izričajem Fichteova izvornog djela. Riječ je o dvama predavanjima pred izabranim članovima bratstva slobodno-zidarske lože Royal York u Berlinu (u travnju 1800.). To nepodudaranje izričito posvjedočuju uvodne riječi nakladnika časopisa "Eleuzinija 19. stoljeća" (Eleusinien des 19. Jahrhunderts), Johanna Fischera, inače jednog od majstora te berlinske lože, koji je privolio Fichtea na objavljivanje predavanja, iako navodno nevoljko (Eleusinien, I sv., 1801 i II sv., 1802). Oblik akademskog predavanja Fischer je preinačio u oblik pisama, u skladu s tada vladajućom epistolarnom književnom kulturom, ali ih je znatno izobličio vlastitim umetcima.

Tekst ovog uglavnom nepoznatog spisa J. G. Fichtea, koji se vodi pod dvostrukim naslovom, Filozofija zidarstva ili Pisma Konstantu, objavljujemo ovdje u popravljenom i proširenom obliku.
Preveden je i priređen, zajedno s predgovorom urednika, prema ažuriranom i komentiranom izdanju Wilhelma Flitnera iz 1923. godine, zajedno s njegovom uvodnom povijesnom studijom (v. odj. IV). U doba ponovnog buđenja kulture i ideologije odgoja i druževnosti s početka ovog stoljeća, to je bila prva ponovna publikacija toga neobičnog spisa nakon Fichteove smrti. Iz toga kritičkog izdanja, izrađenog na temelju izvornog izdanja iz Eleuzinija, preuzimamo i polemiku između Fichtea i Ignaza Feßlera (v. odj. III), visokopozicioniranog člana berlinske lože i Fichteovog povjerenika (bivšeg jezuita i potom kantovca), na čiju inicijativu je Fichte držao svoja predavanja. Ta je polemika, vođena putem pisama, dovela do skorašnjeg Fichteovog raskida ne samo s tom ložom, nego s "masonerijom" uopće, no postala je svjedočanstvom o tajnoj namjeri jednog od najznačajnijih filozofa da iskoristi jedno tajno društvo za javne i općeljudske svrhe.

Kao uvod u Fichteovu Filozofiju zidarstva ovome smo izdanju dodali (vidi odjeljak 1.) Fichteov govor pred bratstvom lože u Rudolstadtu 1794. (s povijesno-kritičkim komentarom R. Lautha). Taj govor svjedoči s jedne strane najizravnije i možda najbolje o Fichteovim spekulativno-filozofskim motivima i namjerama, dok s druge strane daje prepoznati idejne i institucionalne nesporazume koji će proisteći iz takva kratkog spoja između jedne akademske filozofije, s njezinim svjetsko-građanskim namjerama, i "slobodnih zidara" ili "masonske sekte", jedne od možda najstarijih tradicija subkulture, poznate kao posebno omražene unutar zapadno-crkvene, napose katoličke tradicije.

Nadalje, osim dodatnih bilješki s pojašnjenjima, koje se ne nalaze u Flitnerovu izdanju, donosimo na kraju (v. odj. V) i bibliografiju izabranih, uglavnom novijih radova o slobodno-zidarskom i srodnim tajnim društvima, s filozofskom i kulturno-povijesnom relevancijom.