BIJELA TINTA

Umjesto da sama pišem prozu ili poeziju, odredila sam se za ulogu posrednika između pisca i čitatelja, za poziciju onog trećeg čitajućeg lika u prostoru oko ruba koji spaja i dijeli čin pisanja i čin čitanja, taj obrnuti i usporedni užitak. U konkretnom slučaju radi se o razgovoru s tekstovima francuskih klasika kao što su Stendhal, Balzac, Flaubert, Proust, Sartre, Colette, Duras... Jer svako doba, naime, čita drugačije kao i svaki pojedinac. Nit vodilja ove knjige bilo bi mapiranje dijaloga između svijeta teksta i svijeta života, između kulture i prirode, između nemislivog (tijela, želje) uvijek već na putu u jezik i – misli. Naslov Bijela tinta, koji sam imala već odavno na umu, odnosi se na čitanje nekazanog, na ono što u tekstu nije vidljivo na prvi pogled nego samo pod izvjesnim kutom i osvjetljenjem. To uključuje čitanje svega što je u tekstu više pokazano nego iskazano.