EX PONTO, NEMIRI NOVELE

Ime Ive Andrića književna je kritika prvi puta zabilježila prigodom izlaska pjesničkoga zbornika »Hrvatska mlada lirika« godine 1914. u nakladi Društva hrvatskih književnika, iako je Andrić objavljivao od 1911., kada se pjesmom javio u sarajevskoj »Bosanskoj vili«. Ne može se reći da mu je kritika pridala odveć pozornosti: bio je tada jedan od mnogih. Pišući pak o dvadesetdvogodišnjem pjesniku, Ljubo Wiešn, urednik »Hrvatske mlade lirike« (u koju je, uz Andrića, uvrstio pjesme Čerine, Gabarića, Galovića, Hauslera, Milkovića, Parmačevića, Polića Kamova, Polica, Ujevića, Vrbanića i svoje), kazuje u neuobičajenoj bilješci o piscu daje Andrić »odviše bez energije, da bi pisao duge članke«. Ali dodaje: »Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost«. Andrić je, međutim, opovrgnuo Wiesnera, objavivši 1920. u Beogradu, pod imenom Ivan Andrić, oveću novelu »Put Alije Đerzeleza«, pokazavši da ima »energije« za veće forme. Spojivši je s ambicioznošću, koju je Wiesner dobro uočio, Andrić je postao izvrstan novelist, te zatim romanopisac.