NAŠA DJEČJA KNJIŽEVNOST Hrvatska dječja književnost u Jugoslaviji 1945.-1955.

U prvom poglavlju razmatra se odnos hrvatske dječje književnosti i jugoslavenske dječje književnosti; iako su hrvatski teoretičari poput M. Crnkovića uložili cijeli svoj život, iz razumljivih razloga nikada nisu otvoreno pisali o toj temi. U drugom poglavlju razmatra se utjecaj sovjetske dječje književnosti ne samo na hrvatsku/jugoslavensku književnost već i na koncept socijalističkog djetinjstva. Treće poglavlje razmatra dvije paradigme djetinjstva (djeteta heroja/udarnika i djeteta stanovnika dječje republike) koje su nastale u razmatranoj dekadi, ali su ujedno obilježile i cijelo razdoblje socijalizma u dječjoj književnosti i kulturi. Četvrto poglavlje razmatra književno djelo danas zaboravljenog, a tada sveprisutnog Josipa Pavičića kao najvažnijeg dječjeg pisca tog razdoblja rasvjetljujući pri tom model socijalističkog realizma u dječjoj književnosti. U petom poglavlju nastoji se dokazati kako je, za razliku od prevladavajućeg stava da je razmatrano desetljeće bilo desetljeće proze, upravo dječja Poezija bila dominantna vrsta dječje književnosti. Time se posve preokreće danas općeprihvaćena stratifikacija književnih vrsta u dječjoj književnosti tog perioda. U završnom poglavlju razmatra se zašto je pojava komunističke televizije mogla ponuditi vrlo malo u zadovoljenju pripovjedne gladi sredinom pedesetih. Sve ove teme uključuju i kulturološke i povijesne aspekte.

Riječ je o temeljnom istraživanju jednoga izrazito važnoga i kompleksnog razdoblja nacionalne kulturne povijesti čiji rezultati bacaju novo svjetlo ne samo na poetiku i politiku hrvatska dječje književnost neposredno nakon Drugoga svjetskog rata nego i njezinu naknadnu percepciju.