STEĆCI OD ZGOŠĆE DO LEDINCA

Iz srednjovjekovne Bosne i Huma preostalo još puno nadgrobnih kuća. Onih kamenih, vikovičnih. Istočkale Bosnu, Hum, dio Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Neki znanstvenici broje ih više od 100 000 računajući i one što zavukle se izvan putova i naselja u tišinu gustih gora, drača i šikara. Njih sto tisuća spomenaka; jedni teški tek sto kilograma, drugi do trideset dvije tone. Kada su ih počeli navlačiti na grobove, nitko pouzdano ne zna. Neki misle da se vuku iz rimskoga doba. No, većina ih vidi od 12. do 16. stoljeća. Grobišta na kojima su podignuti narod prozvao: čifutsko, divsko, grčko, kaursko, latinsko, madžarsko, rimačko, starovirsko i svatovsko groblje. Tako imenovali ukopište, a nadgrobni spomenik stećak. Kazano je da je riječ stećak začeta u Imotskome i da je izrasla iz govora seljaka. Onih koji su dobro znali koliko treba steći stečevine da bi se imalo za navući kamen, stećak na greb. Steći stećak. Na Ledincu, ni pola dana hoda od Imotskoga, narod govori sve skonča pod pločom i kamenom. Riječ kamen može se pročitati zavazda usičena u jedan stećak na zapadnome dijelu ledinačkoga groblja. I na drugim nekropolama puno je stećaka na kojima je urezano njihovo prvotno ime: bilig, kam, kami, kamik, kamen, kamenje i znamenje.