PRIČE O OBIČNOM LUDILU

»Ludilo? Naravno. A što nije ludilo? Zar život nije ludilo? Svi smo navijeni poput igračaka... nekoliko navoja opruge, malo trčimo, hodamo uokolo, radimo planove, idemo na izbore, kosimo travu... Kakvu-takvu utjehu našao sam u piću, klađenju i seksu, i u tom smislu isti sam kao i svaki drugi pripadnik zajednice, grada, nacije; razlika je jedino u tome što meni nije stalo da 'uspijem', nisam htio obitelj, dom, pristojan posao i slično. I eto me tu: ni intelektualac ni umjetnik... visim u nekom međuprostoru i mislim da bi to mogao biti početak ludila...«

Charles Bukowski, odnosno njegov omiljeni alter-ego Henry Chinaski, iz petnih se žila trudi ostati sam i neometan, izoliran i uljuljan, daleko od gomile, daleko od ljudi. Daleko od obitelji. Kada u nekoj priči i uspije stvoriti privid »normalnog« obiteljskog života, na scenu stupaju bogovi »ex machina«, ne zato kako bi junaku pomogli da sačuva teško stečenu sreću, nego zato da i njega i nju, pa i čitavi grad, pretvore u prah i pepeo, ako treba i hidrogenskom bombom.