SVJETLOST U BOLI

U prostranstvima nedokučivim između života i smrti smjestila se poetično-dokumentaristička proza tek stasale u pisanju autorice, liječnice, dr. Darje Pavlović Rozić. Proza upućena čovjeku. Prema životu.

Poezija i proza života sastale su se u središtu osobnih i profesionalnih sjećanja da bi nam posvjedočile da je „živjeti radost“, usprkos kušnjama, usprkos bolestima, usprkos patnji.

Velika, dakle, galerija likova šeta ovom knjigom, motri i bdije, razgovara i šuti, boluje i raduje se, a opisani su tako plastično, tako uvjerljivo, da na kraju svake od priča u kojoj se pojedinačno pojavljuju, poželiš upoznati ih i osobno, promotriti njihov izgled, čuti zvuk njihovih glasova, oćutjeti njihova razmišljanja. Postaješ njihov dobronamjerni poznanik te zagovaratelj i žeđač njihova zdravlja i blistave budućnosti. Odjednom uvidiš da si spontano upleten u tkivo priča kao nevidljiv sudionik koji raspliće stranice života dotad nepoznatih ljudi koji ti odjednom postaju poznati i bliski. Pripovjedački dar, prozni izričaj tako slikovit i jasan, a nadasve brižan i topao, naše spisateljice, ruši barijeru između čitatelja i likova. Neće je izgraditi među njima niti mnogim čitateljima nepoznata medicinska stručna terminologija te precizno navođenje vrijednosti laboratorijskih pretraga svakog od pacijenata dr.Rozić. Pojavljujući se u svakoj priči, nazivi dijagnoza i istaknute vrijednosti nalaza postaju laiku izazov za učenje „novoga gradiva“, a iskusnim liječnicima - podsjetnik i dijeljenje iskustava. Specijalizantima i mladim liječnicima – uputa, savjet i nasljeđe.

Užitak je iščitavati lirske refleksije ove tek iznikle spisateljice, njezine opise tako poetično oslikane. Mudro je proniknuti u dubine njezinih promišljanja o pravilnosti izricanja bolesničkih dijagnoza i korektnosti liječnikova ponašanja prema članovima obitelji pacijenata. Radost je upijati njezine savjete za ostvaraj radosnijeg i kvalitetnijeg suodnosa s drugim ljudima. I svjedočiti njezinoj tako velikoj vjeri, pouzdanju i ljubavi prema Bogu koju ne želi potiskivati i skrivati jer je istinsko cijelo s njezinim cijelim bićem. Iz ljubavi i radi Ljubavi i oprašta poneku nesuvislu, oštru i nerealnu primjedbu što zapeče srce i prisan odnos s pacijentom svojom nepotrebnom grubošću. Citati sv. Augustina, Majke Terezije, pape Franje, Anselma Grüna te nepoznatih autora čine harmoničnu cjelinu s ostatkom narativnog tkiva knjige sjajeći „snažnim svjetlom ljubavi i mira.“ Citirane elektroničke poruke pacijenata dr. Rozić i njihovih bližnjih, kao i njihove tekstualne poruke, dijelovi poslanih joj pisama te članci u mostarskom „Dnevnom listu“ i njemačkom „Deutsche Welle“ svjedočanstvo su duboke zahvalnosti, poštovanja, ljubavi svih onih ranjenih, ozdravljenih, oslabljenih, utješenih, rastuženih, nažalost neizliječenih, obodrenih, izliječenih, razveseljenih ljudi prema liječnici kojoj je životni moto samo jedan: „Cilj našeg postojanja je donositi svakog dana svjetlo ovom svijetu i obasjavati njime sve oko sebe.“

(iz recenzije)