VUČJA SREĆA

“Silvia se nasmijala. A na što miriše siječanj? Na što je mirisao siječanj? Na dim iz peći. Suhe i zaleđene livade u iščekivanju snijega. Na golo tijelo djevojke nakon duge samoće. Mirisao je na čudo.”

Nakon prekida dugogodišnje veze Fausto se sklonio u planine jer se želi izgubiti, a Silvia je u njih došla jer se pokušava pronaći. Njemu je četrdeset godina, njoj dvadeset sedam: jedne noći, uz ognjište, dok se na planinsko mjestašce Fontanu Freddu bude spuštala zima, njih će se dvoje dotaknuti.
Ali tu nije kraj dodirima u Cognettijevoj Vučjoj sreći. Poznanstvo s Babette, vlasnicom restorana, i Santorsom, koji zna sve o šumi i dolini, odlasci do gnijezda planinarskog doma na više od tri tisuće metara, snježna i travnata prostranstva od kojih se lakše diše – sve to zauvijek će obilježiti njihove priče. Fausto iznova počinje uživati u onome što ga okružuje i mariti za druge, žudjeti za tijelom i prepuštanjem. Silvia osjeća jasnije. Bez obzira na to koliko će trajati, osjećaju da su točno ondje gdje trebaju biti. Čini se da se čak i vuk, koji je iz planine izbivao čitavo stoljeće, vratio. I on traži svoju sreću.

“Sreća je stvarna kad je dijeliš. Ovim romanom Paolo Cognetti pronašao je način da podijeli sreću s jako mnogo ljudi.” – Süddeutsche Zeitung

“Paolo Cognetti ništa ne romantizira, a, uza sve to, daje nam pravu romantičnu ljubavnu priču.” – Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung

“Vučja sreća silno je živ, vibrantan roman.” – Vanity Fair

“Knjiga o snovima o krajolicima i krajolicima kao iz snova.” – La Repubblica

“Cognettijeva sreća svitanje je na planinskom vrhu.” – Il Messaggero

“Tišina prirode nasuprot ružnoći svijeta.” – El País