PJESME O LAURI

Možda Francesco Petrarca (l304.-l374.) nije u redu književnih veličina kao što su legendarni Dante, Shakespeare, Cervantes, primjerice, ali je izvan dvojbe jedan od najutjecajnijih, najoponašani]ih europskih pjesnika. Neosporno je pak daje najčuveniji ljubavni pjesnik i daje njegova Laura postala sinonim opjevane žene. Sav taj ugled, odjek i oponašanja temelje se, unatoč mnogobrojnim i voluminoznim latinskim knjigama, na jednoj zbirci stihova na talijanskom, od koje nije očekivao ni slavu ni prosperitet, dapače ju je gotovo stidljivo uvrstio među svoj opus i potpisao s unapri-jednom isprikom. Petrarca humanist, koji je to naznačio i preinakom obiteljskog imena i bio jače od Dantea uvjeren u trajnost latinskog jezika, sređujući svoje stihove na talijanskom, nastale u razmjerno dugom odsječku života, prepisavši ih djelomice sam, dao im je slijedeću signaturu (rukopis Vat. 3195): Francisci Petrarche laureati poete Rerum vulgarium fragmenta.
Naspram laureati poete (ovjenčanog pjesnika) stoje, dakle, fragmenta, i to rerum vulgarium, tj. nečega na »pučkom« govoru, što poetički nije definirano niti dostatno dostojno da bi se moglo kvalificirati, recimo, kao carmina (pjesme, stihovi), niti čak opuscula (djelca). Ulomci (ili pa-birci) zamijenili su u naslovu manje posrednu oznaku rime, koje se, istina, javljaju u proslovnom sonetu, ali kao sparse (rasute). Makar bili skloni na navedenu signaturu gledati kao na formulu, humanističku ogradu, možemo je tumačiti i u drugom smjeru.