UMRIJET ĆEŠ NA JESEN

Umrijet ćeš na jesen je priča u kojoj dominira bijes iz nekoliko različitih smjerova i svaki na svoj način. Možda bi se moglo reći i tuga, ali bijes je za nekoliko stupnjeva vreliji pa se sam po sebi čini prikladnijim.

Zelenika je zadržao stil u kojem jednostavnim rečenicama izriče slojevite misli. Upravo te misli odvajaju autora od drugih, a također i knjigu od same sebe. Naime, postoje dva sloja novog romana – jedan koji sadrži uobičajenu radnju, zaplet, likove i njihove dijaloge koje pratimo sa zanimanjem, te drugi sloj koji čitatelji podcrtavaju kako bi ga kasnije zapisali u notes ili na društvenim mrežama kao citate dana. Kao lektorica nisam se fokusirala odmah na poruke tog sloja, već više na pravopis, stil te nit radnje, ali uvijek iskoči taj neki ulomak koji i ja zapišem u svoje bilješke: „Je li svakom stvoru već na samom početku zapisan kraj ili važnu ulogu igra to na kakvoj zemlji tragove ostavljaš? Nije valjda da je pravda, a ne sudbina, ta Lajkina samoća na kraju svemira. 

                 (Isidora Vujošević, iz recenzije)