PISMO ZA PUK I GOSPODU

Još prije tri i po desetljeća Stipo Manđeralo počeo je radoznalo tragati za dokumentima napisanim bosančicom, kod nas odavno zanemarenim i gotovo zaboravljenim pismom. Rezultat njegovih israživanja su brojni članci objavljeni u knjigama i časopisima, a nedavno se u izdanju izdavačke kuće Buybook pojavila knjiga Pismo za puk i gospodu: prilozi proučavanju bosančice – važnog i zanimljivog slavenskog pisma.

U uvodnim stranicama svoje knjige Stipo Manđeralo ističe da je o bosančici već napisana gotovo cijela mala biblioteka članaka, rasprava i knjiga, te da su o njoj pisali i kompetentni znalci i brojni amateri – izneseno je mnoštvo sudova i različitih teza o porijeklu i karakteristikama ovog iznimno zanimljivoga ćiriličkog pisma. Manđeralo u knjizi konkretnim primjerima ilustrira višestoljetnu upotrebu ovog pisma i pokazuje da je ono utkano u život brojnih generacija koje su obitavale na prostorima Bosne i Hercegovine, prvenstveno se osvrćući na bosančicu u njegovom užem zavičaju (livanjskome). Slika o životu čovjeka ovoga prostora itekako bi bila siromašnija i nepotpuna, te podosta manjkava, bez uvida u sve ono što je bosančicom zapisano i tako ostalo sačuvano.

Bosančica koja se samoučki prenosila s naraštaja na naraštaj, nikad se nije učila ni u kakvim školama, pa tako nije ni bilo nekog ustaljenog oblika slova toga pisma, te nikad nije formiran njen opći obrazac. Baš po tome i jest zanimljiva: u svakom kraju i u svakom pokoljenju pomalo drukčija. To je bilo baš demokratsko pismo – svačije i za svakoga. Bilo je to pismo i katolika i muslimana i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini.